Najprodavaniji ćevapi u Evropi, vjerovatno čak i na svijetu, dolaze iz Beča. Od tamo Adriatic Groupa snabdijeva dijasporu u Evropi.
Kada je Amin Reda prvi put pokušao uvesti Brajlovic brend u supermarkete, naišao je na otpor. Kupci, zapravo vrataši lanaca prehrambenih proizvoda, su mu rekli da za to ne postoji ciljna grupa. Rekli su mu da se to ne može izgovoriti niti prodati. “Bila su to druga vremena”, smije se Reda. Prije nego što su Brajlovic i njegovi ćevapi poletjeli u visine.
Jedna austrijsko-bosanska uspješna priča
Ćevapi su Soul-Food. Kod pripreme ovih samljevenih, začinjenih i praktičnih mesnih rolnica, masnoća mora iscuriti, to takođe spada u proces. U Bosni, Hrvatskoj i Srbiji ovaj se specijalitet naziva Ćevapi, dok se gotovo svuda drugdje koristi diminutiv Ćevapčići. Ono što mnogi ne znaju jeste da je proizvođač najprodavanijih ćevapa u Europi, vjerovatno čak i na svijetu, smješten u Beču, u Liesingu. To je austrijsko-bosanska uspješna priča koja ima svoj korijen u činjenici da se ogromna zajednica iz bivše Jugoslavije preselila u Austriju i pronašla novu domovinu.
“Ne pravimo kompromise. Naši proizvodi imaju ukus kao oni dole u regionu.”, kaže nam Amin Reda, CSO Adriatic Group.
Poslovna zona u 23. okrugu se nalazi na krajnjem rubu Beča. Jedan pogrešan korak, i već ste u Donjoj Austriji. Ovdje se nalazi sjedište Adriatic Grupe, koja uključuje i brend Brajlovic. Prodajni menadžer Reda, ljubazan čovjek u sakou i trapericama, dočekuje nas na razgovor. Ispred njega na stolu su izloženi proizvodi, od dimljenog goveđeg mesa do blagog ajvara.
Strogi kontrola ukusa
“Ne pravimo kompromise.” Reda, potpuno u ulozi prodavača, rado i sa entuzijazmom govori o svojim ćevapima. “Naši proizvodi imaju ukus kao oni dole u regionu.” Meso za proizvode se proizvodi i obrađuje 100 posto u Austriji. U pogledu okusa, proizvod ne bi trebao biti austrijski ili njemački. “Konstantno vršimo degustacije sa našim zaposlenicima.” Oni će se već javiti ako nešto ne bude u redu.
(Foto: Heribert Corn)
Ćevapi su jednostavno jelo: osim mesa, rijetko se koristi više od četiri do pet sastojaka. Ima mnogo regionalnih varijanti. Najpoznatiji ćevapi dolaze iz Bosne, posebno iz glavnog grada Sarajeva. Ali istu jelo možete pronaći i u Rumunjskoj, Albaniji ili Bugarskoj. I kao i kod svih jela sa širokim područjem rasprostranjenosti i malim brojem sastojaka, postoji žustro rasprava o tome kako se to “pravilno” radi. Puristi začine mesnu masu za ćevape samo solju, dok drugi dodaju barem još papar i bijeli luk. U Banja Luci odstupaju od uobičajene “oblika prsta” i tijesto za ćevape tamo se stisne u blokove.
Malo kraljevstvo
Ako se tako može reći, centrala u Beču je nešto poput prijestolnice malog carstva: Adriatic Group danas se sastoji od dvanaest podružnica, promet prelazi 100 milijona eura. Poslovanje stoji na dvije osnove. Na jednoj strani, prodaju se vlastite robne marke. Sve je počelo sa Brajlovicem, robnom markom za meso. U međuvremenu se proizvode ajvar pod markom Natura ili lepinje, pite, bureci pod brendom Sofka. Istovremeno, Adriatic također distribuira balkanske proizvode drugih proizvođača, portfelj obuhvaća više od 500 artikala. Najčešće jedna podružnica snabdijeva više zemalja. Holandska podružnica pokriva područje Beneluxa, a švedska skandinavsko tržište. In Njemačkoj, najvažnijem tržištu, sada postoje dvije tvrtke u sklopu grupe.
Priča o grupi poduzeća započinje oko 2002. godine. Četiri osobe bosanskog porijekla – neki su još uvijek živjeli u Bosni, a drugi u Austriji – dolaze na kraj svog studija s idejom: nakon rat u bivšoj Jugoslaviji, veliki broj ljudi se raselio po ostatku Europe i pronašao novi životni centar i neće se vratiti. “Ovim judima u nedostajala je hrana i brendovi koje su cijeli život poznavali”, kaže Reda. “Mi smo se zapitali zašto ne postoji poveznica između potrošača i tih marki”, kaže Reda.
“Mi dovodimo omiljene proizvode ljudi u njihove nove zemlje. To je princip na kojem sve počiva.”,
konstatira Reda
Pod markom Brajlović, počinju proizvoditi mesne proizvode. Početkom su to još uvijek nisu bili ćevapi, već dimljeno goveđe meso i sudžuk, goveđa kobasica. Sa puno truda, uspjeli su ih plasirati na etničkom tržištu koje je tada i danas u rukama turskog komjunitija. “Poslije dvije do tri godine smo se usudili zakucati i na vrata lanaca supermarketa”, kaže Reda. Tamo su vrlo skeptični. Jedan menadžer im je dao šansu od tri mjeseca. Vjeruje da uspjeha neće biti, ali da je njihova motivacija prava.
Ništa za izgubiti
Dok su četvorica osnivača gradila proizvodnju mesa i osvajala etno market, izgradili su drugi biznis s distribucijom. Oni obilaze vodeće brendove balkanskih proizvoda u zemljama porijekla. Na početku su njih četvorica, svježi sa fakulteta i bez vlastite logistike, bili ignorisani. Tada na početku nije bilo konkurencije. I tako proizvođači često bivaju uvjereni jednim argumentom: Zašto jednostavno ne pokušate? Nemate skoro ništa za izgubiti.
“Mi dovodimo omiljene proizvode ljudi u njihove nove zemlje. “To je princip na kojem se sve temelji”, kaže Reda. U Austriji je živjelo oko 800.000 ljudi s balkanskim podrijetlom, jedna od najvećih “homogenih” ciljnih skupina. Proizvodi za kojima ova ciljna skupina žudi, nisu morali biti oglašavani niti objašnjeni. ” Ljudi su poznali te proizvode već desetljećima, samo su ih željeli moći kupiti.”
Van iz jeftinog segmenta
Ćevapi su danas dostupni u više velikih trgovinskih lanaca u rashladnom odeljku. Proizvodi Brajlovića su se proširili i u ugostiteljstvu. “Ako odete u restoran u Beču i naručite ćevape, prilično je velika šansa da jedete naše proizvode”, kaže Reda. Iako kuhari to ne bi priznali. Firma danas godišnje prodaje ćevape u “četverocifrenom tonskom rasponu”. To je zaista mnogo ćevapa.
Treba se osloboditi ideje da ciljna skupina za etno hranu gleda samo na cijenu, kaže Reda. “Uvijek smo bili najskuplji, a tog smo bili i svjesni.” Trik je stvoriti brend koji ljudi žele. Moguće je izvući etničku hranu iz kategorije jeftine hrane. Isto je bilo i sa kebabom, dugo se radilo samo na tome da se snizi cijena. “Danas ljudi čekaju u redu za kebaba kod Ferhata u Favoriten-u koji košta devet eura”, kaže Reda. “Sanjamo o takvim stvarima.”
Austrija je zemlja imigranata. Ima jednu od najvećih stopa stranaca u EU, relativno velike zajednice sa porodičnim korijenima na Balkanu ili u Turskoj. “Kada pogledate koliko polica je posvećeno ovim ljudima, još uvijek postoji toliko puno potencijala za rast”, kaže Reda. “Mi smo u osnovi vozili sa povučenom ručnom kočnicom posljednjih 15 godina”, kaže Reda.
Preuzeto od www.derstandard.at (Jonas Vogt, 18.12.2022)